Goli otok
Kada sjednete na kladsku rivu, tamo iza mora prvo što vidite je Goli otok. Od Klade je udaljen oko 6 km, a zatim još 5 km, i eto vas na otoku Rabu. Zapadno od njega je otok Sv. Grgur, a nešto sjevernije je otok Prvić.
Gledano s kladske strane, ono “Goli” u nazivu je potpuno opravdano, međutim tako je i s ostalim otocima u Velebitskom kanalu – zbog jakih udara bure, koja sa sobom nosi morsku sol, vegetacija ima slabe izglede. Međutim, ni s druge strane Golog otoka situacija nije puno bolja: najveći dio tog otoka su goli kameniti obronci s oskudnom travom, a samo duž zapadne obale su zapušteni parkovi borova i kineskog pitospora, koje su na tom golom kršu prisilno sadili bivši logoraši.
I tako smo došli do onoga po čemu svi znaju za Goli otok – famozni i strašni zatvor. Naime, u proteklim stoljećima je Goli otok uglavnom služio za ispašu ovaca, pa je ranije na njemu postojalo samo nekoliko sezonskih pastirskih stanova i cisterne za kišnicu, te na otoku nije bilo naselja. Međutim, tijekom Prvog svjetskog rata austro-ugarska vlast tu je napravila logor za ruske zarobljenike s istočnog bojišta.
Poslije Drugog svjetskog rata Socijalistička Jugoslavija pretvorila je 1949. Goli otok u strogi zatvor (robiju), gdje isključivo bili zatvarani politički zatvorenici. Ovaj zatvor je bio u rukama federalne vlade sve do 1956., kada prelazi u nadležnost SR Hrvatske. Dok je bio u nadležnosti SR Hrvatske, u zatvor na Golom otoku su uglavnom smještani politički zatvorenici, no poslije su bile zatvarane osobe koje su počinile kriminalna djela (krađe, ubojstva…), a ponekad su bili zatvarani i maloljetni delikventi. Zatvorenici su bili prisiljeni na teški fizički rad u kamenolomu i rudnicima boksita, bez obzira na vremenske prilike: ljeti pri visokim temperaturama kao i zimi na hladnoj buri.
Postoje priče da su zatvorenici koji su nastojali pobjeći iz zatvora ponekad pokušali preplivati Velebitski kanal, odnosno da bi na kopno izlazili upravo kod Donje Klade. Neki su u tome uspjevali, neki bi se utopili prilikom bijega.
Zatvor je prestao s radom 1988., a godinu poslije 1989., je potpuno napušten i danas je dijelom u ruševinama. Naravno, postepeno je postao turistička atrakcija, pa mnogi dolaze da prošetaju nekadašnjim zatvorskim kompleksom. Postoji i nešto-kao-birc gdje je moguće nešto pojesti i popiti, a u kino-dvorani možete pogledati film o Golom otoku.
